Jedan od neizbježnih dijelova posla profesionalnog astronoma odnosno astrofizičara službeni su posjeti drugim sveučilištima ili institutima s ciljem razmjene znanja, suradnje s kolegama na već započetim projektima, ali i ostvarivanja novih suradnji.

Na takvim putovanjima puno se družimo, a u nastavku teksta vidjet ćete kako je točno izgledalo mojih nekoliko dana posjeta Sveučilištu u Durhamu, gdje sam održala predavanje o rezultatima istraživanja grupe koju vodim i provela dane razgovarajući s kolegama i kolegicama.

Sveučilište u Durhamu

Durham je šarmantni grad s manje od 70 000 stanovnika, na sjeveroistoku Ujedinjenog Kraljevstva i nedaleko od Newcastlea. Romantičnim ga čine srednjovjekovna katedrala i dvorac (prepoznati kao UNESCO-ova Svjetska baština) koji se izdižu iznad vijugave rijeke Wear – šetnja uz tu rijeku jedna je od najljepših gradskih šetnji u mom životu.

Sveučilište u Durhamu jedno je od 10 najboljih sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu, a na Fizičkom odsjeku Sveučilišta vrlo je snažan pododsjek za astronomiju. Na njemu radi više od nekoliko grupa koje su svjetski poznate po svojim istraživanjima kojima ”stvaraju” svemir u računalu putem takozvanim kozmoloških simulacija, studijama galaksija u kojima supermasivne crne rupe brzo rastu (ili, drugim riječima, aktivnih galaktičkih jezgara) i analizama galaksija koje se nazivaju ispodmilimetarskim galaksijama i koje u godini dana stvore više novih zvijezda nego što to naš Mliječni puta učini u petstotinjak godina.

Smještaj u viktorijanskom pubu

U Durham sam stigla jednog neuobičajeno toplog utorka (u veljači) u poslijepodnevnim satima, dan prije mog zakazanog predavanja. Sveučilište u Durhamu organiziralo mi je smještaj u obiteljskom hotelu Victoria Inn koji je ujedno i pub i hotel. Sobe su smještene na katu iznad tradicionalnog britanskog puba (pogledajete slike puba u nastavku).

Glavna vrata hotela bila su zatvorena kad sam došla, tako da sam morala ući kroz pub. Na samom ulasku dočekala me starija, vrlo mršava gospođa s cigaretom koja joj je mlohavo visjela u kutu usana. Odmah mi se, uz širok osmijeh, obratila. Iako baš ništa što mi je rekla svojim teškim sjevernjačkim naglaskom nisam razumjela, činila se vrlo simpatičnom i dobronamjernom i kao da joj uopće ne smeta što je ne razumijem. Ovo je već samo po sebi bilo veselo iskustvo, a čim sam ušla u pub, postalo je još veselije.

S velikim upitnikom na licu pitala sam gdje je recepcija. Ispalo je da je konobar ujedno i recepcionist. Prvo je provjerio nalazi li se moje ime u knjizi s popisom gostiju, a onda me poveo kroz šank u manju, vrlo lijepu i toplu prostoriju u kojoj je u otvorenom kaminu tiho pucketala vatra, a kroz koju se moralo proći da bi se došlo do stepenica koje vode na kat, gdje je bila i moja soba. Soba je bila odlična: čista, lijepa, uredna i udobna.

Znanost u pubu

Već sam se prvu večer našla s kolegama, i to baš u pubu u kojem sam bila smještena, i to zato što je kolegica s kojom blisko surađujem sutradan morala otputovati, tako da nam je ostala samo ta večer da se vidimo i razmijenimo par riječi o znanosti, našim projektima i planovima.

Uz dogovor da ćemo se dalje čuti oko stvari koje treba riješiti i vidjeti za par mjeseci na godišnjem sastanku XXL tima u Švicarskoj, ovaj sastanak bio je i konstruktivan i zabavan. Saznala sam, između ostaloga, da se u bogatoj ponudi piva u tom pubu i meni najviše sviđa upravo ono pivo koje je i najpopularnije – Big Lamp Bitter.

”Ured”, odnosno prostorija u pubu obiteljskog hotela Victoria Inn u kojem se održao poslovni sastanak prve večeri 🙂

Sastanci, sastanci i sastanci

Pri organizaciji službenih pozvanih predavanja, institucije obično odrede službenog domaćina za gosta koji im dolazi u posjet. Taj domaćin zadužen je za organiziranje ureda za gosta te njegova rasporeda za vrijeme boravka.

Tako sam i ja imala svog domaćina koji se brinuo za to da imam stol i stolac u zasebnom uredu, da pravovremeno provjerimo projekciju mog predavanja, ali i za moj raspored.  Naime, tko god je želio razgovarati sa mnom za vrijeme mog boravka u Durhamu, službeno se mogao upisati u raspored.

Srijeda je, nakon smještanja u ured koji mi je dodijeljen, počela s prvim sastankom u 10 ujutro, drugim u 11, trećim u 12. Zatim su me u 13 sati doktorandi vodili na ručak, nakon čega je uslijedio još jedan sastanak prije mog predavanja. Predavanje je održano od 15 do 16 sati, nakon čega je sljedilo neformalno druženje uz kavu i diskusije te je, nakon toga, bilo još nekoliko kraćih sastanaka s pojedincima.

Svašta sam saznala taj dan:

A) rumeni kvazari su kao ekshibicionisti, učestalo nam se pokazuju (u radiovalnom pojasu), a nemamo pojma zašto;

B) spin, odnosno vrtnja, supermasivne crne rupe ipak se može opažački testirati (preko utjecaja na spektar zračenja koji možemo zabilježiti teleskopima) i

C) čini se da je riješen problem veličina ispodmilimetarskih galaksija koji nas je mučio proteklih godina – samo su nam izgleda skrivale svoju mračnu stranu.

Još malo puba

Oko 18 sati, skupina mojih kolega i ja uputili smo se prema Victoria Innu, koji mi je u međuvremenu postao najdraži pub u Durhamu. Ondje smo popili piće i zatim smo se u nešto manjoj grupi preselili u indijski restoran na večeru (piletina Korma bila je odlična!).

Oko 21:30 bila sam opet u hotelu, obogaćena ugodnim i konstruktivnim razgovorima, ali i umorna. Jako jako umorna.

Povratak

Drugi dan posjeta prošao je vrlo slično kao i prvi, uz sastanak za sastankom, ali ovoga puta bez večere s kolegama, koju sam umjesto toga pojela sama u pubu Coart Inn opuštajući se u miru, tišini i odsustvu ljudskih interakcija –  introvertima poput mene takvo što neophodno je da ponovo napune svoje baterije. Povratak je bio zakazan dan poslije, u petak, u 6:20 s time da sam se u Zagreb vratila oko 15 sati, puna elana i novih ideja, ali i željna vikenda za odmor.

Fotografije: osobna arhiva; fotografije Victoria inna (objavljene uz dopuštenje); colindamckie © 123rf.com (naslovna)