Kratki odgovor na pitanje ”hoće li nas crna rupa u središtu naše galaksije usisati?” je: neće. A ako vas zanima zašto neće, samo nastavite čitati.

Crna rupa u središtu naše galaksije

U središtu naše galaksije (koja se zove Mliječni put) nalazi se supermasivna crna rupa. Masa te crne rupe otprilike je četiri milijuna puta veća od mase našeg Sunca. A kako je otkrivena i kako točno znamo kolika joj je masa detaljnije je objašnjeno u polusatnom dokumentarcu (na engleskom jeziku) u nastavku.

Činjenica da u središtu Mliječnog puta postoji crna rupa goleme mase nije ništa neuobičajeno. Suvremena istraživanja ukazuju na to da (gotovo) svaka galaksija u svom središtu sadržava supermasivnu crnu rupu.

Što je uopće crna rupa?

Crna rupa dio je prostor-vremena u kojem je gravitacija toliko jaka da joj se čak ni svjetlost ne može ”otrgnuti”. Svjetlost se giba brzinom od otprilike 300 tisuća kilometara u sekundi (da, u sekundi!), a prema Einsteinovoj posebnoj teoriji relativnosti ta brzina ujedno je i najveća brzina koja se uopće može postići u prirodi. Dakle, gravitaciji crne rupe ništa ne može pobjeći. Ona usisava sve. Međutim, je li to uistinu tako? Hoće li crna rupa stvarno usisati baš sve?

Prema općoj teoriji relativnosti jako zbijena masa može preoblikovati prostor-vrijeme tako da nastane crna rupa. Drugim riječima, crna rupa nastaje kad se vrlo velika masa nađe u vrlo malom prostoru. Da bi, primjerice, nebesko tijelo mase naše Zemlje (kojoj je promjer gotovo 13 tisuća kilometara) postalo crna rupa, trebalo bi biti toliko zbijeno da stane u čajnu žličicu.

Obzor crne rupe

Oko crne rupe postoji (matematička) granica, odnosno njezin obzor (čija se veličina opisuje takozvanim Schwarzschildovim polumjerom za nerotirajuće, odnosno Schwarzschildove crne rupe; pogledajte sliku u nastavku). Što god prijeđe tu granicu prema crnoj rupi, neće više moći “pobjeći” od njezine gravitacije. To je zato što je unutar obzora oko crne rupe brzina oslobađanja (odnosno brzina potrebna da bi se ono što pada na crnu rupu oslobodilo od njezina gravitacijskoga polja) veća od brzine svjetlosti, a tako veliku brzinu nemoguće je postići.

To znači da sve što padne preko obzora crne rupe ostaje “zarobljeno” u crnoj rupi. A sve što se (nerotirajućoj) crnoj rupi približi više od udaljenosti koja iznosi otprilike tri puta više od Schwarzschildovog polumjera s vremenom će ”pasti” u crnu rupu. Naime, unutar tog prostora više nije moguće postići stabilnu putanju (kao što, primjerice, Zemlja stabilno kruži oko Sunca ili Mjesec oko Zemlje), nego sve polako pada prema crnoj rupi.

Obzor crne rupe veći je za crne rupe veće mase. On iznosi nešto manje od 13 milijuna kilometara za supermasivnu crnu rupu u središtu naše galaksije. A s obzirom na to da smo mi otprilike 20 milijardi puta udaljeniji od središnje supermasivne crne rupe u odnosu na njezin obzor, u svakom smo slučaju na vrlo sigurnoj udaljenosti.

Zanimljivo je da bismo, čak i kad bi naše Sunce bilo crna rupa, mi bili na sigurnoj udaljenosti od njega i ne bi nam prijetila opasnost da će nas usisati. Obzor takve crne rupe (kad bi bila nerotirajuća) okvirno bi iznosio samo 3 kilometra, dok je Zemlja od Sunca udaljena otprilike 150 milijuna kilometara.

I za kraj …

I da ukratko odgovorim na pitanje postavljeno u naslovu: ne prijeti nam opasnost da će nas najveća crna rupa u našoj galaksiji usisati, baš kao što i čestice prašine u našemu domu mogu biti sigurne da ih kućni usisavač neće usisati ako se nalaze dovoljno daleko od njegove cijevi.